Ako bi trebalo navesti jedan pojam koji je obilježio suvremenu teorijsku filozofiju, onda je to pojam intencionalnosti. Iako igra važnu ulogu (obično pod nazivom „reprezentacija“) i u nekim drugim disciplinama i istraživačkim područjima – od psihologije i lingvistike do antropologije, sociologije i kognitivne znanosti – riječ o filozofskom pojmu par excellence. Ključan problem koji taj pojam uključuje – povezanost misli i jezičnih struktura s njihovim predmetima (kako god da ih se definira) – može se prepoznati već u antičkoj filozofiji odakle su ga preuzeli skolastički mislioci. Ono što ih je u prvom redu zanimalo, a na što su referirali tehničkim terminom „intentio“, bili su složeni načini na koje različite klase pojmova stječu značenje. Obično se tvrdi da je Franz Brentano bio taj koji je oživio taj interes time što je intencionalnost identificirao kao razlikovnu karakteristiku svih mentalnih fenomena koja zaslužuje postati zasebno područje istraživanja. Bez obzira na povijesnu točnost tog prikaza, valja naglasiti da je pojam intencionalnosti implicitno prisutan u djelima gotovo svih važnijih postkartezijanskih mislilaca – od Leibniza i Hobbesa do Humea i Kanta. Ono na što je Brentano skrenuo pozornost svojih zagonetnim formulacijama („intencionalna inegzistencija“, „referiranje na sadržaj“, „usmjerenost na objekt“) jesu temeljna ontološka pitanja. Dva se pitanja u prvom planu: (1) metafizički status stanja podobnih za intencionalnost (tj. mentalnih stanja) i (2) metafizički status objekata koji „in-egzistiraju“ u takvim objektima ili se kroz njih pojavljuju.
Odgovor na prvo pitanje postao je glavni cilj filozofije uma, dok je drugo pitanje područje istraživanja filozofije jezika i filozofije logike. Naime, na razvoj analitičke filozofije u 20. stoljeću, čak i prije nego što su se spomenute discipline uspjele odvojiti od te filozofske matice, presudno su utjecali pokušaji filozofa (od Fregea, Russella i Wittgensteina do Rylea, Quinea i Chisholma) da se navedene zagonetke. S druge strane, fenomenologija, filozofska škola koju je inaugurirao sam Brentano, a potom temeljito preoblikovao Husserl, stavila je intencionalnost u fokus svog istraživačkog interesa provodeći deskriptivne analize njezinih različitih manifestacija. Iako se fenomenologija tipično smatra indiferentnom prema ontološkim pitanjima – zbog svog rigoroznog metodološkog stava (koji zahtijeva radikalno “ograđivanje” od svih pitanja „stvarnog postojanja“ ekstramentalnih objekata) – točnije bi bilo reći da ona teži proučavanju načina postojanja intencionalnih objekata kao intencionalnih.
Bez obzira na očigledne razlike u njihovim pristupima i filozofskim ciljevima, ako postoji jedan jedini uvid koji dijele mislioci koji pripadaju dvjema spomenutim filozofskim tradicijama u 20. stoljeću, to je da su dva pojma, intencionalnost i postojanje, međusobno ovisni jedan o drugome, te da se ta ovisnost očituje na više razina generirajući mnoštvo zanimljivih filozofskih problema. Naravno, nakon zalaska fenomenologije sredinom 20. stoljeća, dominantan metafizički okvir za proučavanje pitanja intencionalnosti i postojanja bio je onaj fizikalistički ili barem naturalistički. Temeljna motivacija autora koji su prihvatili taj metafizički okvir ostala je neizmijenjena od prve formulacije teorije psihofizičkog identiteta ili od ranih dana funkcionalizma – uključivanje intencionalnih fenomena u projekt naturalizacije uma. Pritom, međutim, ne treba zanemariti sve one vrijedne doprinose istraživanju intencionalnosti i egzistencije koji leže izvan fizikalističkog/naturalističkog okvira ili su inkompatibilni s njegovim osnovnim metafizičkim pretpostavkama.
Teme i ciljevi istraživanja
Postaviti pitanje postojanja u prvom redu znači razjasniti naša predteorijska uvjerenja o tome što postoji, što ne postoji i što znači reći ili misliti da nešto postoji ili ne postoji. Ljudi se dramatično razilaze u načinu na koji odgovaraju na ta pitanja, a njihova neslaganja često imaju praktične posljedice. Iako ne mogu svi biti u pravu, očito svi mogu misliti i govoriti o postojanju i nepostojanju – bilo pojedinačnih stvari, njihovih svojstava, odnosa, stanja stvari itd. ili odgovarajućih vrsta ili klasa takvih stvari.
S obzirom na ovaj opći okvir, glavni cilj predloženog projekta pod nazivom „Intencionalnost i načini postojanja“ jest istražiti odabrane aspekte odnosa između intencionalnosti i postojanja, kako iz povijesne tako i iz suvremene perspektive, s osobitim obzirom na njihovu međuovisnost, te izvesti zaključke o toj međuovisnosti na temelju istraživanja njezinih specifičnih aspekata (kao istraživačkih dionica projekta). Različite perspektive pretpostavljaju ne samo različite pristupe, nego uključuju i različite filozofske discipline, kako tradicionalne tako i suvremene – od metafizike, epistemologije i logike, do filozofije uma i filozofije jezika. Iako je projekt u prvom redu usmjeren na suvremene doprinose navedenoj temi, u istraživački program uključena su i važna postignuća autora 20. stoljeća (uključujući i one hrvatske).
Projekt je osmišljen tako da pokrije četiri međusobno povezane istraživačke teme od kojih svaka odgovara određenoj disciplini teorijske filozofije, iako se ne svodi na nju (tj. uključuje i druge discipline):
- Filozofija religije: Intencionalnost apstraktnih entiteta iz teističke perspektive [Davor Pećnjak];
- Filozofija uma: Odnos svijesti, intencionalnosti i stvarnosti u suvremenim raspravama o prirodi uma [Ljudevit Hanžek, Dario Škarica, Tomislav Janović];
- Logika i filozofija jezika: Intencionalnost formalne i primijenjene logike [Ivan Restović, Gabriela Bašić Hanžek];
- Povijest filozofije: realistička koncepcija propozicijskog sadržaja u ranoj analitičkoj filozofiji [Dušan Dožudić, istraživač-poslijedoktorand].
U nastavku je dan detaljan opis očekivanih doprinosa ovim četirima tematskim cjelinama. Teme (2) i (3) uključuju i podcjeline.
Tema 1: Intencionalnost apstraktnih objekata iz teističke perspektive
Intencionalnost i postojanje su međusobno čvrsto povezani pojmovi, i to na načine koje je vrijedno razmotriti iz teističke perspektive. To je zadatak kojim su se pozabavili mnogi teolozi i filozofi religije (Davies 2001; Lestow, 1990, 2006; McCann 2012). Tradicionalno se smatra da Bog postoji nužno i da je biće koje potpuno determinira postojanje svih ostalih bića u svijetu. Bog je vrhovno, maksimalno izvrsno biće i stvoritelj svih bića koja su različita od Njega, a sva ta ostala bića ovisna su o Bogu na dvostruki način – svojim nastankom i svojim opstankom. Na drugoj strani, postojanje apstraktnih entiteta – kao što su matematički entiteti poput brojeva, skupova, funkcija i sličnih – shvaća se kao neovisno o bilo kojem subjektu koji može misliti o njima; oni su izvan prostora i vremena. Drugim riječima, njihova inherentna svojstva trebala bi biti dovoljna za njihovo postojanje čineći ih neovisnima o bilo čemu drugome, uključujući samog Stvoritelja. Ako je upravo izložen način razmišljanja, koji je očito u sukobu s klasičnim teizmom, ispravan, teško je vidjeti kako bi se mogao izbjeći zaključak da postoje entiteti nad kojima Bog nema kontrolu ili moć da ih stvori ili uništi, tj. entiteti koji su neovisni o svemoćnom biću.
Dakle, ako se želi spasiti klasični teizam, mora se pokazati kako se postojanje apstraktnih i nužnih bića može pomiriti s Božjim postojanjem. U suvremenoj teističkoj metafizici za taj su problem predložena različita rješenja (Gould 2014) od kojih svako, uz svoje dobre strane, ima i nedostatke. Najočiglednije rješenje je nominalizam (Craig 2014, 2017) za koji apstraktni objekti jednostavno ne postoje, pa stoga ne postoji ni problem pomirenja Božjeg postojanja s postojanjem apstraktnih entiteta. Drugo rješenje je modificirani teistički aktivizam (Gould i Davis 2014) prema kojemu su apstraktni objekti pojmova i propozicija proizvodi Božje intelektualne djelatnosti. Treće rješenje je pak teistički platonizam (Yandell 2014) koji priznaje postojanje neovisnih apstraktnih entiteta. Budući da su nestvoreni, ti entiteti ne predstavljaju problem jer su kao apstraktni uzročno inertni, tj. ne mogu ništa uzrokovati. Konačno, postoji teistička inačica konceptualizma (Welty 2014) koja pretpostavlja da su apstraktni entiteti doista nestvoreni, ali da postoje u Božjem umu kao njegov konstitutivni dio.mNakon što će se pokazati da su sva navedena rješenja nedostatna, predložit će se i argumentima potkrijepiti novo rješenje koje zaobilazi nedostatke predloženih rješenja. To rješenje je intuicionistička inačica konstruktivizma u pogledu Božje sposobnosti stvaranja matematičkih entiteta, propozicija i drugih apstraktnih entiteta. Budući da to rješenje pretpostavlja točno određene postupke za konstruiranje matematičkih objekata, ako se ti postupci mogu zamisliti i primijeniti, onda oni sami po sebi jamče postojanje matematičkih objekata. Za konstruktiviste (intuicioniste), postupci se izvode svjesno. Budući da je Bog, kao biće s karakteristikama osobnosti, po definiciji zadovoljava uvjet svjesnosti i stoga je sposobno izvoditi navedene postupke, preostaje pokazati kako Bog može konstruirati matematičke entitete.
Ono što komplicira rješavanje ovog problema je to što postoje dvije moguće interpretacije Božjeg postojanja kao vječnog – temporalna i atemporalna – koje zahtijevaju različit pristup sa stajališta konstrukcije matematičkih entiteta. Ako je Božja vječnost atemporalna, onda Bog raspolaže postupcima konstruiranja matematičkih objekata koje može primijeniti trenutno; ako je pak Božja vječnost temporalna, onda Bog može konstruirati čak i beskonačne matematičke entitete u konačnom vremenu. To se može pokazati primjenom Grunbaumovog rješenja za izvođenje beskonačnog procesa u konačnom vremenu (Grunbaum 1969).
Osim matematičkih, postoje i drugi apstraktni intencionalni entiteti čiji način postojanja iziskuje razjašnjenje iz teističke perspektive. Jedna klasa tih entiteta su propozicije – intencionalni sadržaji, nositelji istinosnih vrijednosti, koji se mogu izraziti rečenicama. Propozicije se tradicionalno smatraju apstraktnim objektima koji nisu u prostoru i vremenu. Iako takvo rješenje može plauzibilno objasniti kako rečenice iz različitih jezika imaju isti sadržaj i značenje, ono ipak ostavlja otvorenim metafizičko pitanje načina na koji se takve intencionalne relacije uspostavljaju, budući da takvi apstraktni entiteti, prema tradicionalnom shvaćanju, nemaju uzročne moći.
Moguće rješenje te zagonetke je da se propozicije uzmu kao psihološki entiteti, čime bi se osigurala njihova čvršća povezanost s lingvističkim nego što je to slučaj s apstraktnim entitetima. U toj interpretaciji problem postojanja propozicija neovisno o Bogu se ne pojavljuje jer ako ljudska bića mogu stvarati, održavati i dokidati propozicije, onda to sigurno može i sam Bog, a to pak znači da su propozicije neovisne o Bogu.
Što se tiče problema intencionalnosti nepostojećih objekata, teist može tvrditi da su takvi entiteti mogućnosti koje Bog zamišlja, u propozicijskom obliku, ali koje nisu nikad realizirane u obliku stvarnih objekata. Da bi taj argument bio održiv, trebalo bi revidirati standardno teističko shvaćanje Boga kao „čistog akta“.
Tema 2: Odnos između svijesti, intencionalnosti i stvarnosti u suvremenoj filozofiji uma Podtema
2.1: Intencionalnost, samoreprezentacija i naturalizacija
Fenomenalna svijest svojstvo je određenih mentalnih stanja da imaju specifičnu subjektivnu kvalitetu (Nagel 1974). Jedna teorija fenomenalne svijesti ona je višeg reda, prema kojoj je mentalno stanje svjesno ako je reprezentirano mentalnim stanjem višeg reda (Armstrong 1968, Rosenthal 1993, Carruthers 1996). Ova je teorija u kontrastu s reprezentacionalizmom prvog reda prema kojemu je mentalno stanje fenomenalno svjesno ako na odgovarajući način reprezentira okolinu (Tye 1995, Dretske 1993). Nedavno se javio ponovni interes za djelo Franza Brentana, i neki su autori počeli zastupati neobrentanovsku teoriju svijesti, prema kojoj je mentalno stanje fenomenalno svjesno ako na odgovarajući način reprezentira samo sebe (Thomasson 2000, Textor 2006, Kriegel 2003, 2004, 2009). Ključnu ulogu u ovom shvaćanju igra Brentanova razlika između unutarnje svijesti i unutarnje percepcije: prva je fokusirana reprezentacija subjektova mentalnog stanja numerički različitim stanjem višeg reda; ova druga je, međutim, oblik nefokusirane, usputne svijesti o subjektovom mentalnom stanju koje je realizirano samim mentalnim stanjem o kojemu je riječ (Brentano 1874).
Najdetaljniju verziju ove vrste teorije može se pronaći u djelima Uriaha Kriegela, koji pokušava iznijeti naturalističku samoreprezentacijsku teoriju fenomenalne svijesti (Kriegel 2004). Kriegel postulira više kriterija koje sadržaj mentalnog stanja mora ispuniti da bi to stanje bilo samoreprezentacijsko (sadržaj mora biti specifičan, ne-derivativan i esencijalan). Međutim, dvojbeno je može li se usvajanje takvog sadržaja objasniti naturalistički. Nadalje, općenitiji problem javlja se za svaku naturalistički orijentiranu verziju neobrentanovske pozicije, a to je teškoća objašnjenja fiksiranja sadržaja. U debati o mentalnom reprezentiranju, jedan od ključnih problema narav je mehanizama koji objašnjavaju zašto neko mentalno stanje ima specifični intencionalni sadržaj. Jednostavne kauzalne teroije neadekvatne su zato jer ne mogu objasniti slučajeve pogrešnog reprezentiranja (Aizawa 2017). Vrlo utjecajan pokušaj rješavanja ovog problema različite su teleološke teorije mentalnog sadržaja, koje se pozivaju na biološki pojam funkcije (Dretske 1995, Millikan 1984, Neander 2017, Papineau 1984, Price 2003). Prema njima, mentalni se sadržaj može objasniti biološkim procesima selekcije i adaptacije.
Pojam biološke funkcije važan je u kontekstu mentalnog reprezentiranja zato jer se čini da može ponuditi naturalističko utemeljenje semantičke naravi mentalnih stanja, posebno mogućnosti greške. Središnja je ideja da, kao što vjerovanja mogu biti istinita ili neistinita, funkcija se može obavljati ili ne obavljati, i pogrešno bi reprezentiranje bilo naprosto neobavljanje funkcije za koju je mentalno stanje selektirano. Dvije su glavne teleološke torije. Prema indikatorskoj semantici (ili informacijskoj semantici) koju je razvio Fred Dretske, mentalno stanje reprezentira stanje stvari ako ima funkciju indiciranja, ili prenošenja informacije, o tom stanju stvari (Dretske 1988, 1995). Korisnička se semantika, s druge strane, primarno veže uz rad Ruth Garret Milikan (Millikan 1984, 1989), i fokusira se na okolinske uvjete koji određuju korist odgovora organizma na podražaje koji proizvode reprezentaciju. U svim tim teorijama, interakcija organizma I okoline ono je što određuje mentalne sadržaje, tako da je prikladno shvaćati ih kao složene kauzalne teorije. Ovo stvara problem za samoreprezentacijske teorije jer mentalno stanje ne može kauzalno interagirati samo sa sobom. Čini se, dakle, da su izgledi za naturalističku samoreprezentacijsku teoriju svijesti slabi.
Cilj je ovog istraživačkog dijela procijeniti pokušaje izgradnje naturalističke neobrentanovske teorije svijesti, s fokusom na Kriegelov rad. Specifična su pitanja kojima će se istraživanje voditi:
- Kako je relacija samoreprezentacije fiksirana na naturalistički prihvatljiv način, jer se čini da ni uzročni ni evolucijski mehanizmi ne mogu odigrati ulogu u tome?
- Kako se metafizička strana neobrentanovske priče može vrednovati s obzirom na fenomenologiju svjesnih mentalnih stanja?
- Mogu li pokušaji reinterpretacije Brentana (priložna teorija, koju nudi Thomasson, u Thomasson 2000) riješiti navedeni problem?
Radna je hipoteza ovog istraživačkog dijela da se neobrentanovski pristupi ne slažu dobro sa snažnom naturalističkom perspektivom na svijest i intencionalnost, zbog metafizičkih problema u objašnjenju samoreprezentacije u naturalistički prihvatljivim terminima. Cilj će također biti procijeniti općenite izglede informacijskog pristupa s onima korisničkog pristupa u ponudi detaljne naturalističke slike načina na koji je intencionalni sadržaj usvojen, s idejom da su informacijski pristupi, zbog svoje uske veze sa osjetilnom percepcijom, više obećavaju.
Podtema 2.2: Halucinacije, stvarnost i intencionalni um
Što se tiče odnosa između intencionalnosti i postojanja, fenomen halucinacija je izazov kako za filozofsku teoriju percepcije, tako i za filozofsku teoriju uma. U okviru tog izazova među najinteresantnijim je uvidima taj da halucinacije ne moramo držati iskustvima nepostojećih objekata. Ako je moguće uvjerljivo pokazati da objekt halucinacije dezinformira, eventualno i motivira (na određeno ponašanje), onda je teško držati takav (dezinformirajući i motivirajući) objekt nepostojećim. Imajući to na pameti, polazna je hipoteza ovog dijela istraživanja ta da je halucinacija iskustvo nestvarnog, a ne nepostojećeg objekta. Ta hipoteza počiva na temeljnoj ontološkoj distinkciji između dvije vrste postojanja: stvarnog i objektivnog, pri čemu je potonju vrstu karakterizira moć (dez)informiranja, eventualno i motiviranja. Ta distinkcija donekle je slična skolastičkoj distinkciji između esse subiectivum i esse obiectivum, odnosno između esse formale i esse intentionale (Spruit 1994/1995; Macpherson i Batty 2016.).
Istraživanje će se usredotočiti na ona halucinatorna iskustva koja su obilježena halucinatorovim djelomičnim ili potpunim uvidom u nestvarnost haluciniranog objekta, kao što je uglavnom slučaj s halucinacijama uzrokovanim Bonnetovim sindromom (Pang 2026). Pritom će naglasak biti na halucinatorovoj zbunjenosti i zapanjenosti čudnim načinom postojanja haluciniranih objekata, koji kao da i postoje i ne postoje. Takvi objekti dezinformiraju (i eventualno motiviraju, na određeno ponašanje), ali se prezentiraju isključivo halucinatoru, i to samo putem danog osjetila. Pri ovom istraživanju glavni će izvor dokazne građe biti izvještaji o halucinacijama.
Kod navedene vrste halucinacija, javljaju se sljedeća dva problema: prvo, problem doživljajnih kriterija razlikovanja između stvarnih i nestvarnih objekata (o kojima ovisi hoće li se objekt doživjeti kao stvarnost ili kao pričin) i, drugo, što bi nam doživljena ontološka dvoznačnost haluciniranih objekata mogla otkriti o kognitivnoj i intencionalnoj strukturi našega uma.
Što se tiče prvog problema, kriteriji doživljajnog razlikovanja između stvarnoga i nestvarnoga uglavnom su već utvrđeni (Aggernaes 1972; Farkas 2013), tako da će cilj ovog istraživanja biti da utvrdi na koji način, ako uopće, pozadinsko iskustvo prostora (kao prostora dostupna svima, tj. svačijem kretanju i opažanju) utječe na naš osjet stvarnosti (ili nestvarnosti) haluciniranog objekta (Bentall 1990; Garrett i Silva 2003; Dokic i Martin 2015; Drori et al. 2020).
Što se tiče drugog problema, istraživanje će biti usredotočeno posebno na sljedeća tri obilježja halucinatornih iskustava (onih praćenih djelomičnim ili potpunim halucinatorovim uvidom u nestvarnost haluciniranog objekta): prvo, činjenica da su halucinatorni objekti nestvarni, drugo, halucinatorova zbunjenost i zapanjenost neobičnim načinom postojanja haluciniranog objekta i, treće, sposobnost halucinacije da dezinformira. Nestvarnost haluciniranih objekata čini se da upućuje na intencionalnu otvorenost našeg uma i za ono stvarno i za ono nestvarno. Halucinatorova zbunjenost i zapanjenost neobičnim načinom postojanja haluciniranih objekata sugerira spontanu presumpciju našeg uma da su objekti iskustva stvarni, jer u protivnom um ne bi bio iznenađen (ni zbunjen, ni zapanjen) nakon što je postao svjestan nestvarnosti objekata halucinacije. Ako informacija i dezinformacija po definiciji reduciraju neizvjesnost, onda je naš um spočetka (tj. prije ikakva objekta koji bi ga informirao ili dezinformirao) zapravo u stanju neizvjesnosti, ali točno određene neizvjesnosti (Što? Gdje? Kada? Zbog čega? itd.), a ne praznine (bez ikakve intencionalne usmjerenosti). U tom bi smislu, dakle, istraživanje ovog tipa halucinacija moglo rezultirati indirektnim uvidima u kognitivnu i intencionalnu strukturu našeg uma, posebno s obzirom na njegovu intencionalnu otvorenost i stvarnim i nestvarnim objektima, na njegovu presumpciju stvarnosti objekata iskustva i na njegovu točno određenu neizvjesnost.
Podtema 2.3: Nesvjesna intencionalnost
Nesvjesna mentalna stanja oduvijek su bila svojevrsna neugodnost za teorije uma. Glavno pitanje s kojim se suočava svatko tko je u iskušenju postulirati takve entitete jest: U kojem su smislu oni mentalni? Budući da je atribut mentalnosti obično rezerviran za svjesna stanja, nesvjesna stanja bi trebala barem biti intencionalna da bi se računala kao mentalna. Ali u kojem su smislu intencionalna? To je pitanje bilo podjednako izazovno za fenomenološke kao i analitičke filozofe (Gurwitsch 1966, Zahavi 2020, Searle 1989).
Svaki odgovor na to pitanje (koji god bio) pretpostavlja neki od mnogih mogućih načina tumačenja odnosa između dvaju ključnih svojstava koja određuju ontološki status uma: intencionalnosti i svijesti. Na primjer, ako netko podupire neku verziju kognitivističkog (reprezentacijskog) modela uma – stajalište da neurofiziološke („čisto sintaktičke”) strukture na neki način utjelovljuju semantička (reprezentacijska) svojstva – automatski pretpostavlja da posjedovanjem tih svojstava neka „čisto fizička ” stanja ili procesi u našem mozgu zaslužuju biti klasificirani kao mentalni unatoč tome što su načelno nedostupni introspekciji.
Oni koji se snažno protive tom gledištu, na temelju radikalno drukčijeg viđenja odnosa između intencionalnosti i svijesti, poput J. Searlea (1995.) ili G. Strawsona (2004., 2005.) stavljaju načelna ograničenja na vrste nesvjesnih entiteta koje je opravdano uključiti u teoriju uma. Dakle, razne vrste takozvanog kognitivnog nesvjesnog – Fodorov jezik misli, Marrova 2 % D perceptivna pravila, generativna gramatika Chomskog i slične reprezentacijske strukture koje su postulirane kako bi objasnile naše mišljenje, opažanje i ponašanje (uključujući jezično ponašanje) – nisu prikladni kandidati jer su čisto teorijski entiteti, nedostupni svijesti.
Prihvaćanje ovakvog ograničavajućeg uvjeta ostavlja prostor samo za ona nesvjesna stanja koja su, barem načelno, dostupna svijesti. Međutim, ako se takva stanja žele uključiti u mentalnu ontologiju, mora se prethodno pokazati da ona, unatoč tome što su nesvjesna, posjeduju neke osobine koje su svojstvene njihovim svjesnim inačicama (osobito perspektivistički ili “aspektualni” način pojavljivanja intencionalnog objekta – nalik Fregeovom “smislu”). U nedostatku uvjerljivih izvještaja o nesvjesnim percepcijama, prima facie kandidati za zadovoljenje navedenog uvjeta su nesvjesni primjerci uobičajenih pučkopsiholoških vrsta – uvjerenja, želje, žaljenja, očekivanja, nade, itd. Uobičajeno se pretpostavlja (što je u skladu i s našom uobičajenom jezičnom praksom) da propozicijski izražen sadržaj takvog stanja (“propozicijskog stava”) ne mora biti osviješten da bi stanje zadržalo svoj intencionalni, a time i mentalni status. Jedan od načina da se ova intuitivna pretpostavka eksplicira jest uvođenjem dispozicijske analize: tako da se nesvjesni propozicijski stavovi promatraju kao mentalne dispozicije koje se, pod odgovarajućim uvjetima, manifestiraju ili u odgovarajućim svjesnim („trenutno događajućim“) stanjima ili u ponašanju (Crane 2017). Nikome vjerojatno ne bi pala na pamet misao da, recimo, kiša ne otapa kape prolaznika, ali bi svatko odmah potvrdio propozicijski sadržaj te misli kao istinit, tj. formirao bi svjesnu misao s tim istim sadržajem, kada bi na to bio potaknut. To nam indicira da su određeni propozicijski stavovi mentalno prisutni – ne nužno pojedinačno „reprezentirani“ – čak i kada nisu predmet svjesnog razmišljanja. Štoviše, to bi mogao biti slučaj čak i ako pojedinačni sadržaj kao takav (tj. u svom specifičnom intencionalnom ili propozicijskom obliku) nikada nije bio predmet svjesnog mišljenja (i stoga, vjerojatno, nema memorijski trag, odnosno odgovarajuću lokaciju u neuronskoj strukturi mozga) . A ako to vrijedi za vjerovanja i njima slična stanja, onda nije neuvjerljivo pretpostaviti da isto vrijedi i za (barem neke) druge vrste propozicijskih stavova.
S druge strane, prihvaćanje dispozicijskih stanja s intencionalnim svojstvima otvara nekoliko problema od kojih je najočitiji proliferacija takvih entiteta – preko mjere koja bi bila prihvatljiva za plauzibilnu teoriju uma. Način da se izbjegne taj problem bio bi da se nekako razlikuju „prave“ ili „očite“ ili „relevantne“ nesvjesne misli od onih drugih iz praktički beskonačnog skupa potencijalnih stanja s propozicijskim sadržajem. Paradigmatski slučajevi onih prvih su „implicitna“ ili „prešutna“ vjerovanja (Schwitzgebel 2021). Prema jednom tumačenju (npr. Dennett 1978), samo bi se ona nesvjesna vjerovanja, među bezbrojnim hipotetskim kandidatima, trebala računati kao implicitna čiji se propozicijski sadržaji mogu izravno logički izvesti iz propozicijskog sadržaja odgovarajućeg svjesnog („eksplicitnog“) stanja. Međutim, kriterij neposredne izvedivosti pokazao se kao nejasan i stoga beskoristan kao kriterij za određivanje nesvjesnih intencionalnih sadržaja, barem kada su u pitanju propozicijski stavovi (Lycan 1986). Bilo je drugih pokušaja razlikovanja onih nesvjesnih stanja/sadržaja koji igraju aktivnu, iako „implicitnu“, ulogu u našem mentalnom funkcioniranju (i našem ponašanju) od običnih „kognitivnih dispozicija“ (Crimmings 1992.), no ti pokušaji nisu dali impresivne rezultate. Neki od tih pokušaja bili su motivirani problemom pozadinskog znanja (frame problem) – epistemološkim problemom koji su otkrili istraživači umjetne inteligencije ranih 1970-ih, a o kojem su opsežno raspravljali filozofi 1980-ih i 1990-ih godina (Pylyshyn 1987). Riječ je o problemu primjene pravih (relevantnih) implicitnih pretpostavki u pravim okolnostima.
Neuspjeh u pronalaženju održivog kriterija za određivanje intencionalno nesvjesnih stanja neki filozofi s pravom vide (Crane 2017) kao simptom pogrešnog tumačenja nesvjesnih intencionalnih sadržaja (osobito vjerovanja) i prirode njihova odnosa s njihovim svjesnim parnjacima. Nekoliko alternativnih tumačenja predložili su filozofi uma (Kriegel 2017; Crane 2013, 2017; McGinn 2013) s ciljem da pokažu kako se njihove koncepcije bolje slažu s određenim obilježjima mentalnog života (npr. holistička priroda uvjerenja), i to ne samo ljudi, nego i drugih stvorenja.
Ponešto drugačiji pristup nesvjesnoj intencionalnosti u filozofiji uma predložio je John Searle (1983, 1992) svojim razlikovanjem intencionalne „mreže“ (Network) i neintencionalne „pozadine“ (Background) kao dva strukturna elementa u odnosu na koje sadržaj svakog svjesnog intencionalnog stanja određuje svoje uvjete zadovoljenja. Budući da je neintencionalna i „utjelovljena“ (ostvarena u našim mozgovima i tijelima kao cjelinama), „pozadina“ funkcionira kao svojevrsna holistička i dinamična dopuna „mreže“. Bez obzira na Searleove pokušaje pojašnjenja svoje teorije „mreže“ i „pozadine“ kako bi otklonio potencijalne nesporazume (koje pripisuje našoj nesposobnosti da odbacimo shvaćanje uma kao skladišta u kojem su propozicije pojedinačno pohranjene i iz kojeg se po potrebi mogu izvlačiti), ta teorija je izazvala razne kritike.
U svojoj općoj filozofskoj motivaciji, Searleov pristup nesvjesnoj intencionalnosti kompatibilan je s onim koji je (od ranih 2000-ih) postao poznat pod nazivom „embodied cognition“ (Shapiro 2012). Inspiriran vrlo raznolikim utjecajima: od fenomenoloških preko Gibsonove ekološke psihologije do nesimboličke umjetne inteligencije, istraživački program „embodied cognition“ obećava popuniti neke nedostatke filozofskih teorija poput one Searleove. Na primjer, jedan od pojmova koji je smišljen da zamijeni staru verziju kognitivizma je koncept proširene kognicije ili proširenog komputacionizma (Clerk i Chalmers 1998). Zanimljivo je da reakcije na takva tumačenja ponavljaju već odavno izražene primjedbe o mentalnom statusu nesvjesnih intencionalnih stanja. Točnije, ono što kritičari ideje „proširene kognicije“ smatraju osobito problematičnim jest odsutnost „intrinzičnog“ ili „neizvedenog“ intencionalnog sadržaja (Adams i Aizawa 2008).
Uzimajući u obzir ovdje opisana nastojanja da se intencionalnost razumije kao obilježje i svjesnih i nesvjesnih stanja – od onih fenomenoloških preko klasičnih reprezentacijskih do revizionističkih (u filozofiji uma i u kognitivnoj znanosti)- cilj ove dionice istraživanja bit će usporedba i vrednovanje ponuđenih rješenja s osobitim obzirom na prirodu intencionalnog sadržaja nesvjesnih stanja.
Tema 3: Intencionalnost formalne i neformalne logike
Podtema 3.1: Intencionalnost i mnoštvenost logika
Budući da je intencionalnost svojstvo naših misli da budu o nečemu, ona se također naziva i „očemnost“ (eng. aboutness) (Yablo 2014). Logika se, s druge strane, smatra formalnom disciplinom koja proučava valjano zaključivane i valjane argumente. Tim više, formalnost se smatra dijelom same definicije te discipline. Logika je formalna u smislu tematske neutralnosti. Njezin je fokus na formi valjanih zaključaka, a ne na njihovu sadržaju: valjani zaključci mogu govoriti o biljkama, automobilima ili geometrijskim oblicima. Ta činjenica, međutim, postavlja logiku u neobičan odnos spram intencionalnosti. Budući da valjani zaključci mogu govoriti o bilo čemu, može se također kazati i kako oni ne govore ni o čemu, ili barem ni o čemu određenom – što pak može značiti kako logici nedostaje očemnost. Jedan od načina da se logici ipak pripiše intencionalnost jest povlačenje razlike između različitih vrsta i/ili stupnjeva formalnosti (Dutilh Novaes 2011, MacFarlane 2000). Prevladavajući je stav onaj prema kojem su sadržaj logike „logičke oznake“ u nekom formalnom jeziku, poput logičkih poveznika/operatora konjunkcije i negacije (Tarski 1936). Primjerice, logička istina „Ako p i q, onda p“ kazuje da ako su istinite rečenica p i rečenica q, tada je istinita rečenica p. Oznake „p“ i „q“ mogu stajati za bilo koje dvije rečenice, no logički poveznik „i“ ima mnogo određenije značenje.
Ovaj dio projektnog istraživanja ima za cilj istražiti intencionalnost logike i logičkih istina, uzimajući pritom u obzir i dodatan, naoko nepovezan fenomen – pluralitet logika. Logika ima više, a mnoge od njih međusobno su nespojive. Uobičajena ili polazišna logika jest klasična logika, no postoje logički sustavi u kojima se nalaze aksiomi i/ili teoremi protivni toj logici. Štoviše, znanstvenici se često ne slažu oko toga koja je to logika ispravna za opis određene pojave. Jedan primjer tomu jest intuicionistička logika, koju je Brouwer (1975) predložio kao logiku koju treba koristiti za područje matematike. Brouwer je o matematici zagovarao konstruktivistički stav, nasuprot onom realističkomu. Prema njegovoj teoriji matematičke istine postaju istinitima tek kada su konstruirane u umovima matematičara. To ga je natjeralo da odbaci neke od temeljnih principa klasične logike, poput „principa eliminacije dvostruke negacije“. S druge strane, mnogi filozofi i matematičari odbacuju Brouwerov stav, prihvaćajući radije poziciju prema kojoj su matematičke istine vječne i neovisne o bilo čemu što bilo tko čini – a to ih navodi da kao logiku matematike prihvate klasičnu logiku.
Ovo će istraživanje ispitati posljedice takvih „logičkih neslaganja“ na intencionalnost logike. S obzirom da logičke oznake imaju različite definicije u različitim logikama (npr. klasična nasuprot intuicionističkoj negaciji), ova dionica ima za cilj istražiti implicira li pluralitet logika i pluralitet logičkih intencionalnosti. Čini se da postoje dvije općenite mogućnosti. Prvo, moguće je tvrditi da su umovi “logičkih protivnika” usmjereni prema različitim vrstama “logičkih stvarnosti”, što bi moglo značiti da svaka logika ima svoju vlastitu intencionalnost. S druge strane, može biti da postoji samo jedna logička stvarnost s odgovarajućom jedinstvenom intencionalnošću, a pluralitet logika može tada proizlaziti iz činjenice da je ta stvarnost posredovana na više načina. Ako je tako, to otvara daljnje pitanje o vrstama posredovanja logičke očemnosti.
U istraživanju ovih pitanja u obzir će se uzeti i uvidi hrvatskog filozofa Alberta Bazale (1924, 1938, 1942). Prema Bazali i logika i filozofija svoj korijen imaju u mističnom te su ovisne o individualnoj volji. Ispitat će se koja je od dviju opcija u pogledu (moguće) višestrukosti logičkih intencionalnosti više podržana Bazalinom filozofijom „voluntarističkog aktivizma“. Bazalovski bi mitos mogao biti generator logičkih stvarnosti/intencionalnosti, ali bi, alternativno, mogao biti i personalizirani posrednik preko kojeg pojedinci pristupaju jednoj te istoj logičkoj realnosti.
Podtema 3.2: Intencionalnost i logika iskaza
Suvremenu filozofsku raspravu o odnosu, tj. međusobnoj ovisnosti, izjava, intencionalnih stanja i društvenoga karaktera komunikacije obično se prikazuje između stajališta koja su razvili autori kao što su John Searle i Daniel Vanderveken, s jedne strane, i Robert Brandom, s druge strane. Preciznije rečeno, u kontekstu rasprave o normativnim aspektima komunikacije, Searle i Vanderveken argumentiraju u prilog ilokucijskoj logici (Searle i Vanderveken 1985), stajalištu prema kojemu komunikacijske obveze sudionika proizlaze iz uvjeta iskrenosti izjava (obveza nad intencionalnim stanjima sudionika). Brandomova perspektiva normativne pragmatike (Brandom 1994) postavlja normativnost na razinu fenomena sui generis, gdje se normativna struktura bilo koje diskurzivne prakse promatra kao osnovna struktura na kojoj se gradi logika lokucija (izjava).
Manje je poznata perpsektiva logičkoga projektivizma (prvo neodređeno nazvanoga trećim gledištem), koju je razvio hrvatski filozof i logičar Berislav Žarnić (1959. – 2017.). Stajalište logičkoga projektivizma drži da je „logika izjava izvor svih drugih logika koje se koriste u opisivanju psiholoških i društvenih stvarnosti. […] Logika izjava pokazuje se u svojim značenjskim učincima kao što su to deontički i buletički. Ona se može proučavati jedino u odnosu spram deontičke logike i logike intencionalnosti. Stoga proučavanje u logici imperativnih i drugih izjava mora uključivati istraživanje odnosa između logika.“ (Žarnić 2012)
Prema logičkome projektivizmu, jezik u upotrebi ne stvara svoju vlastitu logiku, već je pokazuje u učincima upotrebe jezika, tj. zahtjevima racionalnosti (psihološke obveze sudionika), kao i jezičnima (Žarnić i Bašić 2017). Žarnićevo je stajalište provedeno uglavnom kroz njegov bogat rad u logici imperativnih i drugih rečenica (npr. Žarnić 2003, Žarnić 2013, Žarnić 2012, Žarnić 2011), kao i u kasnijim radovima koji se tiču teorije argumentacije (Žarnić i Bašić 2017). Jedna od značajki ovih radova jest skeptičost spram propozicija. Ono što ostaje za daljnje istraživanje, kao cilj ove istraživačke dionice, jest proširenje projektivističke perspektive unutar Žarnićeve tipologije normativnih sustava. Žarnićevo je općenito proučavanje normativnih sustava (počevši od Žarnić 2010a i Žarnić 2010b, te Žarnić i Bašić 2014 koje označava početak njegovih zrelih radova u ovome području) usredotočeno na problem konzistentnosti normativnih sustava, pogotovo u svojim kasnijim fazama (Žarnić 2015), značajno po okretanju ka dialetičkoj logici (Priest 2006), s ciljem da se sačuva konzistentnost normativnoga sustava. Taj je ponešto smjeli otklon moguće provesti na temelju rješenja koja se kriju unutar same Žarnićeve projektivističke perspektive u ranijim radovima.
Tema 4: Propozicijski sadržaj u ranoj analitičkoj filozofiji
Fokus je ovog dijela istraživanja na oblikovanju ideje propozicijskog sadržaja u ranoj analitičkoj filozofiji, kod Fregea, Russella, Moorea i Wittgensteina (u razdoblju od 1879. do 1921.). Kako je to povezano s projektom koji se bavi intencionalnošću? Za Fregea su smislovi (a tu su uključene i misli, tj. propozicije) primarni izvor intencionalnosti, dok su drugi intencionalni entiteti (npr. mentalni ili jezični) intencionalni zato što je odnos između njih i njihovih predmeta posredovan nekim smislom. Russell, a u nekoj mjeri i rani Wittgenstein, odbacili su takvo objašnjenje, inzistirajući da su odnosi između mentalnih ili jezičnih entiteta izravni a ne posredovan. Kako bi objasnili takav odnos, uveli su kategoriju “činjenice”, a činjenice su – barem Russell – izjednačili s propozicijama. Ta suprotstavljena gledišta o prirodi intencionalnosti i propozicija dovela su do osobnih sporova između Fregea i Russella, ali i između Fregea i ranih russellovaca, a ta rasprava još uvijek dominira suvremenim raspravama o prirodi intencionalnosti i prirodi sadržaja, kako u filozofiji jezika (semantici) tako i u filozofiji uma (fregeovske spram russellovskih propozicija; internalizam spram eksternalizma, itd.)
U svojim ranim radovima (Frege 1879, 1884, 1885) Frege je baratao jednom jedinom semantičkom kategorijom – kategorijom “sadržaja”, koji je, ugrubo, izjednačio (ovisno o slučaju) ili s predmetom ili s pojmom ili s “prosudivim sadržajem” (sastavljenim od pojmova i predmeta). Do 1891 Frege je napustio kategoriju sadržaja, zamijenivši je razlikovanjem smisla i značenja. U njegovim radovima u tom razdoblju (npr. Frege 1891, 1892a, 1892b), smisao izjavne rečenice izjednačen je s misli koju ona izražava, a njezino značenje s istinitosnom vrijednosti izražene misli (s istinitošću ili s neistinitošću). Za Fregea su i misli i istinitosne vrijednosti apstraktni od uma nezavisni entiteti koje strogo valja razlučiti od psiholoških entiteta – subjektivnih “ideja”. Misli su strukturirane i sastavljene od elementarnih smislova; sve istinite misli reprezentiraju istinitost, a sve neistinite neistinitost; za razliku od misli, istinitosne vrijednosti nisu sastavljene (primitivne su). Sve rečenice koje izražavaju istinitu misao znače isto (naime, istinitost) i sve rečenice koje označavaju neistinitu misao znače isto (naime, neistinitost).
Za razliku od Fregeove kategorije smisla koji je intuitivne prihvatljiv, njegova kategorija značenja izjavnih rečenica koje je on izjednačeno s istinitosnom vrijednosti duboko je zagonetno zato što, držimo li rečenice nalik običnim imenima (što je Frege i učinio), očekivali bismo od, npr., istinitih rečenica da imenuju određene činjenice ili stanja stvari u svijetu, a koje bi bile njihovi činitelji istinitosti, a ne zagonetni entitet nazvan “istinitost”.
Primarni cilj ovog dijela istraživanja bit će detaljno objasniti Fregeovu motivaciju iza njegova prikazanog prijedloga. Bit će zastupana teza da jedan od glavnih razloga za Fregeovo kasnije odbacivanje prosudivog sadržaja, kao i za odbacivanje stanja stvari/činjenica, proizlazi iz njegove ranije kritike Milla. Argumentirat ću da je Frege morao uočiti da problemi koji vrijede za Millove “hrpe” ili “agregate” potencijalno vrijede i za njegovu kategoriju prosudivog sadržaja. A kako su takvi sadržaji sačinjeni od pojmova i predmeta, bitno se ne razlikuju od intuitivno shvaćenih činjenica ili stanja stvari. Zbog toga se od 1891. te kategorije ne mogu pronaći u Fregeovoj analizi. To je dodatno potkrijepljeno činjenicom da svi argumenti koje Frege nudi za tezu da su istinitosne vrijednosti značenja izjavnih rečenica (Frege 1891, 1892a) jednako podržava tezu da su stanja stvari takva značenja. Zbog toga ti argumenti ne mogu objasniti Fregeovo odbacivanje stanja stvari.
1902. Frege je započeo prepisku s Russellom koji je, pod utjecajem Moorea (1899), poistovjetio rečenično značenje s propozicijama – vanjezičnim entitetima sastavljenima od pojmova i stvari, tj. poistovjetio ih je s činjenicama/stanjima stvari (Frege 1980; Russell 1903). U isto vrijeme Russell je zastupao koncepciju klase vrlo nalik Millovim hrpama te je odbacio Fregeovu ne-psihološku koncepciju misli kao i njegovo razlikovanje smisla i značenja općenito. Stoga je drugi cilj ovog dijela projekta analizirati spor Fregea i Russella te pokazati da se Fregeova kritika Russellovih klasa i propozicija poziva na isti argument kao i njegova kritika Milla.
Kao treći cilj, bit će ponuđen argument u prilog tezi da isti slijed misli leži u osnovi Fregeove kritike Milla, njegova napuštanja prosudivog sadržaja, uvođenja istinitosnih vrijednosti te odbacivanja Russellovih pojmova klase i propozicije. To će biti učinjeno i analizom Fregeove kasnije kritike dva russellovca, naime “ranog” ranog Wittgensteina (u razdoblju od 1911. do 1913.) te Jourdaina (1914.), a koji su obojica prigrlili i branili činjenice/stanja stvari (Frege 1879; 1980; Geach 1977; McGuinness 2012; Wittgenstein 1979). Budući da se isti slijed argumentacije može pronaći u Fregeovoj kasnijoj kritici rukopisa Wittgensteinova Tractatusa iz 1919. (Frege 2011), Fregeov cjelokupan rad na semantičkim pitanjima (tj. pitanjima intencionalnosti) može se smatrati jednim “dugim argumentom” protiv činjenica, koji je započeo s njegovom kritikom Millovih hrpa te se nastavio kroz većinu njegove karijere. Uz to, kao četvrti cilj ovog dijela istraživanja bit će razmotreno Wittgensteinovo usvajane Fregeovih i Russellovih ideja iz perspektive njegovih idealističkih sklonosti. Pritom će posebna pozornost biti dana Wittgensteinovu pojmu propozicije zajedno s njegovim pozivanjem na psihološke entitete u logičkim istraživanjima, kao i na njegov napad na Fregeov tekst “Der Gedanke” (tekst u kojemu Frege daje svoju najdetaljniju karakterizaciju misli). Mladi istraživač (postdoktorand) usredotočit će se na odabrane aspekte odmaka ranog Wittgensteina od Fregea i Russella. Konačno, kao peti cilj ovoga dijela, bit će razmotrena recepcija Fregea u radovima hrvatskih filozofa, posebno u Logici Gaje Petrovića (Petrović 1964), u kojoj autor odbacuje psihologizam te prihvaća koncepciju suda koja snažno nalikuje koncepciji Fregeovih misli.